Ποιειν Και Πραττειν - create and do

You are here: Home » Poets » Poetic Sense » Literature & Poetry in translation » 33rd Zagreb Literary Talks

33rd Zagreb Literary Talks

33rd Zagreb Literary Talks (Vijenac article)

http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac486.nsf/AllWebDocs/Knjizevnosti_su_danas_sve_vise_medjunarodne

Broj 486, 18. listopada 2012.

ISSN 1330-2787

33. ZAGREBAČKI KNJIŽEVNI RAZGOVORI, DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA, 4–7. listopada

Književnosti su danas sve više međunarodne

Irena Boćkai

Problematizirajući temu Književnost u drugim jezicima sudionici 33. zagrebačkih književnih razgovora zaključili su da praćenje i prevođenje književnosti drugih nacija označava otklon od kulturne izolacije, jačajući istovremeno i nacionalne književne i kulturne identitete


U Zagrebu su od 4. do 7. listopada, u prostorijama Društva hrvatskih književnika i u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića, održani 33. po redu Zagrebački književni razgovori. Tradicionalna je to međunarodna književna manifestacija, koju je još 1969. utemeljio pjesnik, izdavač, antologičar i urednik Slavko Mihalić, a koja se godišnje održava u organizaciji Društva hrvatskih književnika. Već dugi niz godina Zagrebački književni razgovori okupljaju književnike, književne kritičare, prevoditelje, književne znanstvenike, jezikoslovce i kulturologe iz Hrvatske i inozemstva koji svake godine izlažu svoje eseje na zadanu temu. Središnja je tema ovogodišnjih Razgovora bila Književnost u drugim jezicima, a o njoj su izlagali sudionici iz Velike Britanije, Francuske, Španjolske, Belgije, Grčke, Bugarske, Makedonije i Hrvatske. Na svečanom otvaranju govorili su predsjednik DHK-a Božidar Petrač i voditeljica ZKR-a Ana Janković Čikos. Na otvaranju je napomenuto kako je Hrvatska bila, jest i želi biti mjesto susretanja i prožimanja s vrijednostima drugih naroda i kultura te kako su ovakva susretanja i razmatranja tema o književno-jezičnim prožimanjima i životu pisca u drugim jezicima i kulturama itekako potrebna i važna svim sudionicima koji sudjeluju u prevođenju i interpretiranju književnih djela jedne nacionalne kulture u drugim kulturama i jezicima.

 

Ante Stamać i Ana Janković Čikoš / Snimio Ivan Tudek
Pisati u egzilu

Na izlaganjima koja su bila koncipirana u tri radne sjednice predstavili su se Elena Alekova (Bugarska), Yiorgos Chouliaras (Grčka), Germain Droogenbroodt (Španjolska), John Elsom (Velika Britanija), Christine Jordis i Carole Martinez (Francuska), Kristina Nikolovska (Makedonija), Željka Lovrenčić, Ljerka Car Matutinović, Ante Stamać, Ivan Trojan i Igor Žic (Hrvatska). Bugarska pjesnikinja, publicistica, književna kritičarka i prevoditeljica Elena Alekova, koja je ujedno glavna urednica časopisa Suvremeno čitalište, predstavila se svojim esejem Progonstvo i književnost u kojemu raspravlja o sudbini pisca u egzilu, a glavna teza koju iznosi jest da nema pisca bez domovine. Uloga pisca u egzilu jest čuvati domovinu pa je pisac zato ne bi smio duhovno napustiti jer, iako tuđina prihvaća pisca, time ona ne postaje njegovom domovinom. Alekova ukazuje i na još jednu vrlo bitnu činjenicu koja književnost u progonstvu bitno razlikuje od drugih umjetnosti. Naime, vrlo važan faktor jesu upravo posrednici za književnost kao što su to književni prevoditelji jer o njima uvelike ovisi kvaliteta prevedenoga književnog djela, dok to npr. u glazbenoj ili likovnoj umjetnosti nije slučaj. Ljerka Car Matutinović u eseju Užitak prevođenja na vrlo osoban način progovara o svojim književnim afinitetima u posljednjih desetak godina, koji se odnose na čitanje i prevođenje suvremenih talijanskih pjesnika. Autorica je, osim što je u svojoj knjizi Ususret renesansi prevodila Dantea, Petrarku i Boccaccia, bila privučena i suvremenim talijanskim piscima te je u knjizi Žena od kamena (2005) objavila izbor iz suvremene talijanske proze koja uključuje autore kao što su Mario Tobino, Stefano Benni, Eraldo Baldini, Paola Capriolo. Ljerka Car Matutinović prevođenje opisuje kao umijeće koje stvara osjećaj užitka. Čarolija prevođenja jest u tome što prevoditelj uživa u zadovoljenju osobnih afiniteta, a ujedno je i stvaralac koji djelo koje prevodi zapravo ponovno stvara, ali na svom materinskom jeziku.

 

Prevođenje – izdaja ili oživotvorenje?

 

Spisateljica i srednjoškolska profesorica, inače bivša glumica i fotografkinja Carole Martinez (Francuska) održala je predavanje koje je zapravo bilo kratki preludij za njezinu knjigu S posjeda Mrmora (Du domaine des Murmures), koju je i predstavila istoga dana u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića. Martinezova je govorila i o drugim svojim knjigama, između ostaloga i o knjizi Sašiveno srce (Le coeur cousu), koju je objavila 2007. i s njom postigla veliki uspjeh. Sve su njezine knjige slične po tome što obiluju legendama i usmenim predajama vezanim uz njezinu španjolsku obiteljsku tradiciju, a oslanjaju se na pripovijedanja njezine bake. Grčki je pjesnik Yiorgos Chouliaras, čija se djela opsežno objavljuju u prijevodu na engleski jezik u časopisima kao što su Hardware Review, Poetry, World Literature Today i čije su pjesme uvrštene u New European Poets, autor i brojnih eseja o književnosti i povijesti umjetnosti i kulture uopće. Njegov esej Književnost kao drugi jezik govori o poimanju književnosti u drugom jeziku te ističe kako je jezik, shvaćen kao nešto što je ograničeno na one koji ga govore ili čitaju, lokalan, dok je, uključivanjem idealnoga čitatelja, književnost potencijalno globalna. Chouliaras je vrlo mlad napustio Grčku zbog školovanja u SAD-u. Prije dvije godine izišao je prvi prijevod njegovih pjesama na hrvatski jezik. Izbor iz pjesama U središtu vode, u prijevodu Nikole Đuretića, predstavljen je u Društvu hrvatskih književnika 2010. godine. Chouliaras o poeziji govori kao o najkompaktnijem dijelu jezika te ističe citat američkoga pjesnika Roberta Frosta, koji je za poeziju ustvrdio da je neprevodiva. Pjesnik, prevoditelj i izdavač međunarodne poezije Germain Droogenbroodt (Španjolska) u eseju Traduttore traditore? – naslov kojega je zapravo stara talijanska poslovica koja kazuje da je prevoditelj izdajica – raspravlja o pjesništvu i prevodilaštvu te o problemima prevođenja. Autor navodi kako je opasnost od pogrešnoga tumačenja manja u prozi nego u poeziji jer prevoditi poeziju znači nanovo stvarati izvorne stihove drugim jezikom. Istaknuo je i to da je pjesništvo izgubilo na važnosti jer nema ekonomske vrijednosti, što je dovelo do nestajanja pjesništva iz medija.
Britanac John Elsom, pisac drama i opernih libreta, kazališni povjesničar i kritičar, u eseju Moja djela u prijevodu govori o svojim dramama i knjigama koje su tiskane na nekoliko jezika – francuskom, ruskom, rumunjskom i kineskom – te navodi da ga ono što se izgubi u prijevodu ponekad zaista može razljutiti. Najčešće se u prijevodima gubi specifičan engleski humor, koji je zapravo ironija. No Elsom ističe činjenicu da prijevodi ponekad mogu unijeti nove ideje i vidike. Hrvatska urednica i prevoditeljica Željka Lovrenčić u eseju Recepcija hrvatske književnosti u prijevodu na španjolskome govornom području osvrnula se na svoju prevodilačku djelatnost koja uključuje izbor, prevođenje i/ili uređivanje knjiga hrvatskih autora te njihovo objavljivanje na području španjolskoga govornog izričaja. Bilo je riječi o hrvatskim autorima kojima je djela objavljivala u Čileu, Meksiku, Španjolskoj i Boliviji pa su u tom kontekstu spomenuti hrvatski književnici kao što su Drago Štambuk, Miro Gavran, Zvonimir Balog, Lana Derkač, Dragutin Tadijanović, baš kao i akademik Dubravko Jelčić, čija je Povijest hrvatske književnosti objavljena u Meksiku. Makedonska književna teoretičarka, kritičarka, esejistica i pjesnikinja Kristina Nikolovska predstavila se esejem Recepcija poezije i poetike Slavka Mihalića u Makedoniji u kojemu ističe kako je, nakon što je 2002. nagrađena najvišom nagradom najstarijega međunarodnog festivala u Makedoniji (Struške večeri poezije), poezija Slavka Mihalića doživjela novo pjesničko rađanje u makedonskom jezičnom, književnom i kulturnom kontekstu. Nikolovska ističe kako je makedonski prepjev Mihalićeve poezije bogat okusima i mirisima koji zrače iz njegove poetike te kako je upravo ta prepjevana poezija bila okidač za njezino nadahnuće za ovogodišnje izlaganje.



John Elsom Germain Droogenbroodt



Christine Jordis, francuska književnica i voditeljica Odjela za anglo-saksonsku književnost u izdavačkoj kući Gallimard, u eseju Engleska beletristika u prijevodu na francuski ukazuje na razlike engleske i francuske književne scene te navodi da je posao urednika i književnoga prevoditelja pogoditi ukus čitateljske publike te u skladu s tim odabrati književno djelo za prevođenje. Autorica ističe i činjenicu da je francuska scena određena državnim intervencionizmom i Sporazumom o jedinstvenoj cijeni knjige, što omogućuje opstanak malih knjižara koje su suočene s velikim knjižarskim lancima, jer je svuda cijena knjige jedinstvena. Naprotiv, anglosaksonska scena određena je potpunim liberalizmom, a izdavači uglavnom redovito veću važnost pridaju velikim knjižarskim lancima, koji onda svojim agresivnim marketingom utječu na tržište i nerijetko promoviraju potpuno senzacionalističku i šund-literaturu te na taj način negativno utječu na odluku o izboru određenoga djela u čitateljske publike.

 

Izgradnja kulturnog identiteta

 

Hrvatski pjesnik, esejist, teoretičar književnosti i prevoditelj Ante Stamać esejem Zašto prevodim? ukazuje na nekoliko bitnih razloga zbog kojih je preveo dobar broj književnoznanstvenih, filozofskih, dramskih i pjesničkih djela. Razlozi su ovi: činjenica da je hrvatskoj kulturi nedostajalo nužnih književnoznanstvenih i jezikoslovnih djela (zato prevodi H. Friedricha, J. Huizingu, E. Staigera, F. Nietzschea, R. Jakobsona i dr.); filozofska promišljanja i pitanja o bitku (zato prevodi J. W. Goethea, R. M. Rilkea, G. Benna, Ch. Baudelairea, B. Brechta, J. Joycea i dr.); vlastita lirska nagnuća (prevodi pjesnike kao što su T. S. Eliot, B. Brecht, R. M. Rilke, J. W. Goethe i mnogi drugi). Kao četvrti razlog Stamać ističe potrebu za zaradom, a na kraju navodi da osobito prevodi zato što taj posao najviše voli raditi. Ivan Trojan, docent na Filozofskom fakultetu u Osijeku, predstavio je svoj esej Hrvatska suvremena književnost na mađarskom jeziku i mađarska na hrvatskom koji govori o kulturološkom i književno-znanstvenom međunarodnom projektu koji uključuje prevođenje i objavljivanje izabranih djela i antologija mađarskih književnika na hrvatskom jeziku i obrnuto te je napomenuo kako objavljivanje prevedenih djela ide u korist Hrvatske u smislu da je više naših djela prevedeno na mađarski nego mađarskih na hrvatski. Projekt je realizirala Katedra za hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta u Osijeku u suradnji s Katedrom za mađarski jezik i književnost bajske Visoke škole Jószef Eötvös i s najutjecajnijom mađarskom izdavačkom kućom Jelenkor iz Pečuha. Posljednji se na Razgovorima predstavio Igor Žic, hrvatski prozaik, esejist i kritičar, esejem Neki problemi u hrvatskom prijevodu romana „Ljeto ‘42“ Hermana Rauchera. Autor navodi kako u hrvatskom prijevodu iz 1974. ima dosta nepreciznosti pa navodi neke primjere. Također ističe da bi Rauchera trebalo čitati na originalu, a da je za ozbiljno prevođenje nužno potrošiti ponešto vremena. Problem lošega prijevoda uvijek je aktualna tema, a prevoditelji ponekad mogu potpuno uništiti savršeno umjetničko djelo, zaključuje Žic.


Ovogodišnji su se izlagači složili oko mišljenja da je književno prevođenje zaista težak i zahtjevan posao te da je najteže od svega prevoditi poeziju. Pri prevođenju nije dovoljno prevesti samo riječi nego i duh djela, a upravo u tome leži tajna vrhunske prevoditeljske djelatnosti. Književno je prevođenje iznimno bitan čimbenik. Ono ukazuje na svijest o važnosti praćenja književnosti drugih nacija te označava otklon od kulturne izolacije. Prevoditeljska praksa nužna je za nacionalnu književnost i njezin kulturni identitet. Književnosti su danas sve više međunarodne, a te su činjenice bili izrazito svjesni još i književnici iz generacije krugovaša, pedesetih godina 20. stoljeća, koji su njegovali iznimno bogatu prevoditeljsku praksu.

 

 

Interviews

http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac486.nsf/AllWebDocs/Gdje_sam_ja__tamo_je_i_Grcka

Broj 486, 18. listopada 2012.

ISSN 1330-2787

 

RAZGOVOR: YIORGOS CHOULIARAS, GRČKI PJESNIK, ESEJIST I DIPLOMAT

Gdje sam ja, tamo je i Grčka

Vanja Zaimović



Imao sam vrlo jasnu predodžbu o tome tko sam i odakle dolazim jer je to obi no slu

aj s ljudima koji dolaze iz manjih država, kakve su Grka ili Hrvatska. Ali kada se nađete u inozemstvu, taj je osjeaj za jezik, domovinu i obiaje uvijek s vama i upravo zato nikada nisam osjeao nostalgiju


U sklopu međunarodne književne manifestacije Zagrebački književni razgovori, koja se ove godine održava po 33. put u organizaciji Društva hrvatskih književnika, razgovarali smo s grčkim pjesnikom, esejistom, sveučilišnim profesorom i diplomatom Yiorgosom Chouliarasom, koji je više od trideset godina proveo u egzilu (SAD, Kanada, Irska). Chouliaras je govorio o svojemu pjesništvu, o eseju Književnost kao drugi jezik i o književnom prevođenju, što je i bila tema ovogodišnjih Razgovora.

 

Snimio Ivan Tudek

 

Biste li se složili s tezom da književno djelo može biti dobro ako je napisano na jeziku koji autoru nije materinski, ali da može biti veliko samo ako je napisano na materinskom jeziku?


I da i ne. Dopustite da objasnim. Američki pjesnik Robert Frost rekao je da se poezija ne može prevesti i ja se s tom misli vrlo duboko poistovjećujem. No ta teza izostavlja iznimno važan aspekt na koji sam pokušao aludirati na kraju svojega današnjeg predavanja, a on glasi da djelo, ako je napisano na prirodnom ili izmišljenom jeziku koje prati pravila tog jezika, što znači da je ono proizvod socijalne interakcije, dakle nečega što nije pronađeno nego postupno razvijano, rabljeno i do krajnjih granica „od strane autora“ nategnuto, i dalje ostaje nešto što je proizvod određene zajednice govornika. Takvo je djelo po definiciji prevodivo. Možda to nije napravljeno dobro i možda ne uspije svaki put, ali nijedan prijevod nikada dokraja ne zadovoljava, pogotovo ako govorimo o poeziji. Poezija, ako je dobra, najkompaktniji je dio jezika, a to je vrlo teško prevodivo jer kada poeziju pišete na drugom jeziku, morate uzeti u obzir sve one kulturne referencije, geste, spajanja zvukova. Ti zvukovi zvuče isto na svim jezicima, ali oni to nisu i mogu biti isti samo pukim slučajem. A ako govorimo o prijevodu, on može biti raznolik, a ponekad čak dođe i do toga da je prijevod bolji od izvornika. Navest ću primjer koji se temelji na religijskom iskustvu određenoga dijela kršćana, katolika koji vjeruju da je St. Jamesov prijevod Biblije, koji je samo jedan od prijevoda te knjige, doslovna Riječ Božja, i s tim na umu moram izjaviti da se ti ljudi odmah trebaju proglasiti svecima zaštitnicima svih prevoditelja.

 

Velik dio života proveli ste u egzilu, a i vaš opus često se referira na to. Kada ste i kako zapravo napustili Grčku?

Otišao sam odmah nakon srednje škole. Dakle, gotovo cijelo moje akademsko školovanje i izobrazba bili su u Sjedinjenim Državama. Dobio sam stipendiju i otišao najprije u Oregon na preddiplomski studij pa poslije na diplomski u New Yorku, u kojemu sam živio u gotovo svim njegovim četvrtima; najprije je to bio Lower East Side, poslije Soho. A ono što me najviše fasciniralo kao stranca u New Yorku jest činjenica da se moj socio-ekonomski status mijenjao svakih šest mjeseci. Kao pisac imao sam negativan dohodak, ali ponekad bogate prijatelje, pa sam živio i u stanovima na Upper East Sideu.

Rekli ste u svom predavanju da ste postali Grk tek kada ste otišli u Sjedinjene Države?

Da, i to sam shvatio na temelju iskustava prijatelja Amerikanaca koji su to postali tek kada su napustili Države. Kada bi otišli, rekli bi sami sebi: Ja sam Amerikanac? Dosad nisam imao pojma. Ja sam imao vrlo jasnu predodžbu o tome tko sam i odakle dolazim jer je to obično slučaj s ljudima koji dolaze iz manjih država, kao što su to primjerice Grčka ili Hrvatska. Ali kada se nađete u inozemstvu, taj je osjećaj za jezik, domovinu i običaje uvijek s vama i upravo zato nikada nisam osjećao nostalgiju. Štoviše, ja sam protiv nostalgije jer držim da gdje god sam ja, tamo je i Grčka.

U jednom ste intervjuu poeziju usporedili s vodom; s ne

im što je u nama, oko nas, na neki na

in nužno za naše preživljavanje. No koliko je poezija danas važna, i je li uopće važna? Danas nema takozvanih velikih pjesnika, imenâ koje sadržava polica s knjigama svakoga kućanstva, kao što su nekad bili Eliot, Blake, Ginsberg...?

Vidite, ono što se danas događa s poezijom događa se i s književnošću općenito. Da nešto kao što je književnost postane zanimljivo širemu pučanstvu, potrebni su izvanknjiževni uvjeti. To govorim iz osobnog iskustva. Kada sam napustio svoj rodni Solun i zahvaljujući stipendiji otišao u inozemstvo, na fakultetu sam s prijateljima osnovao književni časopis uz pomoć kojega sam postao prijatelj s velikim piscima prošle generacije, kao na primjer s Odysseusom Elytisom, koji je poslije dobio Nobelovu nagradu, i s Embirikosom, ocem nadrealizma. Postali smo prijatelji s tim velikim pjesnicima zbog objavljivanja njihovih radova. Zbog vojne diktature, zbog hunte, koja se događala potkraj šezdesetih i početkom sedamdesetih u Grčkoj, i općenite zainteresiranosti za poeziju koja je tada vladala, ti su naši engleski prijevodi grčkih pjesnika bili iznimno popularni.

Dakle, politički su uvjeti utjecali na zanimanje za grčke pjesnike?

Upravo tako. A ja sam se osim književnim djelom bavio i pisanjem eseja koji su bili napisani izravno na engleskom jeziku pa nije bilo potrebe da se prevode.

No naposljetku ste se vratili u Grčku. Tamo je 2003. objavljena vaša zbirka Ceste od tinte.

Da. Ova je zbirka bila jedina koja je zapravo objavljena u Grčkoj dok sam tamo i živio, a trenutno pripremam još jednu knjigu, koja će također biti objavljena u Grčkoj. To je rječnik, ali ne običan rječnik; bit će to rječnik sjećanja, nešto poput abecednoga romana – počinje s Alfom, a završava s Omegom. Prva su riječ anđeli; riječ koju sam opisao kao žene koje su došle na sprovod moga oca; dakle, riječi su u službi poezije, ali je knjiga u obliku rječnika.

Koja je onda osnovna razlika između proze i poezije?


Razlika je u dahu. U prozi, dah je duži. Možemo to promatrati kao da je jedno trčanje na kratke pruge, a drugo neka vrsta polumaratona. Oba trkača trče, ali je struktura utrka drukčija. Razlika je u tome što u maratonu ne promatramo svaku sitnicu, svaki pokret i uzdah; više nas zanima kako ona ili on počinje i kako dolazi do završnoga cilja. Problem s romanima, ili svakom formom dužom od novele, jest u tome što se autor najčešće umori ili mu postane dosadno nakon dviju trećina napisanoga. Problem je s većinom romana, osim naravno s onima koji zaista uspiju, u tome što oni uhvate vašu pozornost na trenutak, ali to nekako brzo zamre, dakle problem je konačna smrt uzrokovana dosadom. Poezija, s druge strane, mora imati određenu gracioznost, jer svi mogu otrčati stazu od sto metara, no hoće li uhvatiti vašu pozornost? Još jedna bitna razlika između poezije i proze jest u tome koliko papira rabite za pisanje. Na mikrorazini poezija troši više papira jer ima šire margine, no na makrorazini ona spašava znatan broj stabala jer je prozna beletristika znatno dulja. Tu tezu uvijek koristim kada se šalim s prijateljima koji pišu samo prozu.

Prije dvije godine također ste gostovali na Zagreba

kim književnim razgovorima. Tada ste predstavili svoju pjesničku zbirku, zapravo izbor iz svojega pjesništva, U središtu vode, koja je ujedno prvi prijevod vaše poezije na hrvatski jezik. Kako je nastala ta suradnja?


Da, i taj je izbor nastao u suradnji s Nikolom Đuretićem, koji je urednik i prevoditelj te knjige. Dogodilo se da je Nikola najprije preveo moju poeziju, a onda smo postali i prijatelji.

 

 

 


 

^ Top

« Literature as another language by Yiorgos Chouliaras | Stirring up a vespiary by Waqas Khwaja »